Nancy Ann Tape napisala je knjigu 1982. godine pod naslovom Understanding Your Life Through Color (Razumijevanje vašeg života pomoću boje). To je prva poznata publikacija s opisom obrasca ponašanja nove djece. Nancy je klasificirala određene vrste ljudskog ponaša­nja u grupe boja i intuitivno je stvorila zapanjujuće točan i indikativni sustav.

Dakle, grupiranje po bojama prema Nancy Tappe je intuitivno ali i veoma točno, i osniva se na praktičnim opservacijama. Jedna od skupina boje u njenom radu je - pogađate već - indigo. Ova klasifikacija boje otkriva veoma točno novi tip djeteta ... i činila je to i prije 17 godina! (Barem je netko obraćao pažnju). Mislimo da se Nancy duguje priznanje za njen uvid i svje­snost o ljudskoj prirodi. To je povod ovom razgovoru:

 -Nancy, vi ste prvi uočili i pisali o indigo pojavi u vašoj knjizi «Razumi­jevanje vašeg života putem boje». Što je indigo dijete, i zašto ih tako nazivamo?

Zovem ih indigo djeca, jer to je boja koju «vidim».

-Što to znači?

 Promatram životne boje ljudi da bih saznala kakav je njihov zadatak ovdje na Zemlji - što trebaju ovdje naučiti, što sve u životu trebaju svladati. Sve negdje do osamde­setih godina dvadesetog stoljeća mislila sam da ću morati dodati još dvije boje ovom sustavu, jer su dvije boje nestale. Nestala je boja fuksije te grimizno-ljubičasta boja. Stoga sam mislila da će ove dvije boje biti zamijenjene. Šoki­rala sam se kad sam našla osobu u boji fuksije u Palm Springsu jer je ova boja nestala početkom dvadesetog stoljeća ili su mi bar tako rekli.

Govorila sam svakome da će biti još dvije životne boje više, ali nisam znala koje. Tražeći te boje, «ugledala» sam indigo. Istraživala sam na državnom sveučilištu u San Diegu, pokušavajući dobiti opsežan psihološki profil koji bi mogao izdržati akademsku kritiku. U to vrijeme, sa mnom je radio psihijatar dr. McGreggor.

Pokušavam se sjetiti njegova imena ali ne mogu. Radi u dječjoj bolnici, ali bio je prvi koji je to doista primijetio. Naime, njegova je supruga rodila dijete a smatralo se da ona ne može imati djecu. Dijete je rođeno s veoma  jakim šumom na srcu, pa me je nazvao i zamolio da dođem i pogledam njego­vog dečka te da mu kažem što «vidim». Otišla sam, pogledala 'maka' i točno tada sam se uvjerila kako je ovo nova boja, koja se ne nalazi u mom životnom sustavu. Šest tjedana kasnije, dijete je umrlo; bilo je to veoma brzo. To je bilo moje prvo fizičko iskustvo koje mi je pokazalo da su djeca različita. Tada sam ih počela pomnije promatrati.

U osamdesetim godinama opisala sam ovu pojavu i započela s postupkom personologije. Na raspolaganju su mi bila neka djeca od pet, šest i sedam godina starosti, mogla sam ih proma­trati, «čitati» njihovu ličnost i vidjeti o čemu se zapravo radi. Glavna stvar koju sam naučila bila je da nisu imali «životne programe» slične našima i da ih još uvijek nemaju. Neće ih ni imati tijekom daljnjih 8 godina. U njihovoj 26., 27. godini uočit ćete veliku promjenu na indigo djeci. Promjena će se sastojati u tome da će njihova svrha biti ovdje. Starija djeca postati će veoma solidna u onome čime se bave, a mlađa će ustano­viti što žele raditi u svom životu.

- Čini se da za to postoji strahovit interes, strahovita potreba da se sazna nešto više o tome.

Točno. To je zato jer ljudi ne shva­ćaju ovu indigo djecu. To su kompjute­rizirana djeca što znači da će kod njih glava biti zastupljenija od srca. Mislim da ova djeca dolaze na svijet već s nekim spremnim mentalnim pravilima vizualizacije. Oni znaju da ako to mogu nekako imenovati, onda je to njihovo. To su tehnološki usmjerena djeca što mi govori da ćemo se ubuduće još više tehnologizirati. U dobi od 3 ili 4 godine, ova djeca razumiju kompjutere što je problem odraslima u dobi od 65 godina.

To su tehnološka djeca - djeca rođena za tehnologiju, a to znači da lako možemo predvidjeti što ćemo vidjeti u daljnjih desetak godina, tehnologiju o kojoj nismo ni sanjali. Vjerujem da ova djeca otvaraju vrata te dolazimo do točke u kojoj ništa neće više trebati raditi osim u našim glavama.

-U skladu s vašim saznanjima, koliki je danas udio indigo djece u postocima novorođene djece?

Tvrdim da su 90 % djece mlađe od la godina indigo djeca. Ne znam točno kada su se počela pojavljivati ali znam kada sam ih prvi puta počela promatrati. Moja knjiga «Razumijevanje vašeg života putem boje» tiskana je 1986. godine, pa znam da sam ih počela primjećivati prije toga. Mislim da je to bilo 1982. godine. Primjećivala sam ih i znatno prije toga ali ih nisam opisivala. Sve do 1985. godine nisam bila sigurna hoće li ta djeca i ostati na Zemlji.

- Postoje li različiti tipovi indigo djece? Ako postoje, koji su to tipovi i kakve su njihove osobine?

Postoje četiri različita tipa, a svaki od njih ima svoju svrhu:

1. HUMANIST: Najprije imamo indigo humanista koji treba raditi s masama ljudi. To su sutrašnji liječnici, pravnici, učitelji, prodavači, poslovni ljudi i političari. Oni će služiti masama i hiperaktivni su. Izrazito su društveni. Razgovaraju sa svakim, bilo kada, na veoma prijateljski način. Imaju i veoma izražena mišljenja. Tijelo im je prilično glomazno, hiperaktivni su kao što sam rekla i ponekad će se zabiti glavom u zid jer zaboravljaju zakočiti. Ne znaju se igrati s jednom igračkom, moraju izvući sve van, sve leži naokolo, a oni se onda možda igraju time a možda i ne. Kad im kažete da očiste svoju sobu, tre­bate ih više puta na to podsjećati jer im nešto drugo lako odvuče pažnju. Oni naime odlaze u svoju sobu, započinju sa čišćenjem, sve dok ne vide knjigu. Zatim sjednu i počnu čitati jer su stra­stveni čitači.

Jučer sam letjela avionom, a neki mali indigo, star 3 godine, skakutao je okolo u nastojanju da privuče pažnju. Majka mu je dala da proučava upute o sigurnoj vožnji, on ih je otvorio zajedno sa svim slikama. Sjedio je veoma ozbiljno, kao da ih čita, veoma ozbiljno i udubljeno. Proučavao je upute jedno pet minuta i znam da ne zna čitati, ali vjerujem kako je on mislio da zna. Takav je indigo humanist.

2. KONCEPTUALC: Zatim imate indigo konceptuaIca. On se više bavi planovima nego ljudima. Oni će biti budući inženjeri, arhitekti, dizajneri, astronauti, piloti i vojni časnici. Nemaju nespretnu građu tijela, a u djetinjstvu često izgledaju poput atletičara. Bave se nadziranjem ljudi, osobito sinovi rado nadziru svoju majku ili kćeri svog oca. Ako im to ne uspije, imaju velikih problema. Ova vrsta indiga sklona je ovisnostima, naročito drogama tije­kom 'tinejdžerskog razdoblja. Roditelji trebaju pažljivo promatrati njihove obrasce ponašanja i kad se počnu skri­vati ili govoriti stvari poput «Kloni se moje sobe», onda bi im mame trebale pretražiti sobu.

3. UMJETNIK: Onda imate indigo umjetnika. On je mnogo osje­tljiviji, a često i manji rastom ali ne uvijek. Više je obuzet s umjetnošću. Kreativni su i to će biti budući učitelji i umjetnici. S čim god da se bave biti će to na veoma kreati­van način. Bave li se s medicinom, postati će kirurzi ili istraživači. Počnu se baviti umjetnošću, postati će vrhunski glumci. U dobi između 4 i 10 godina, mogli bi pokupiti petnaestak različitih kreativnih vještina - baviti se nekom od njih pet minuta i ostaviti ju. Tako uvijek govorim majkama slikara ili glazbenika: «Ne kupujte instrumente, iznajmite ih!» Indigo umjetnik može raditi s pet ili šest različitih instrumenata, a kad dođe u tinej­džersku dob, izabrat će neko područje, ustrajati na njemu i postati pravim umjetnikom.

4. INTERDIMENZIONALAC: Zatim imate četvrti tip, indigo inter­dimenzionalca. Oni su veći od druge indigo djece, a u dobi od I i 2 godine, ništa im ne možete reći. Oni kažu: «Ja to znam. Ja to mogu. Ostavi me na miru.» Oni će donijeti nove filozofije i nove religije u svijet. Mogu biti i tirani jer su znatno veći i ne uklapaju se kao druga tri tipa indigo djece.

Od svih fizičkih boja u sljedećih 20 godina sve će nestati osim crvene, međutim sada govorimo samo o životnoj boji. Ostat će samo mentalne boje: brončane, žute i zelene i duhovne boje: plava i ljubičasta. Indigo konceptualac zamijenit će brončanu, zelenu i ljubičastu. Indigo umjetnik će zamijeniti plavu i ljubičastu, a indigo interdimenzionalac ljubičastu. Dakle imati ćemo ljubičastu na sve četiri razine.

- A oni će biti intuitivni?

Željela bih ispričati priču, desila se ovog jutra. Prijateljica ima unuka starog četiri godine. Otišla je u Santa Barbaru u posjetu, te je izvela svoju snahu i Zaharija, svog unuka van na večeru. Majka se stalno hvalila s ocjenama malog Zaharije, s njegovim plivanjem i kako njegov učitelj u školi kaže da mali brzo uči te savršeno reagira. Naprosto se ničega ne boji.

Otišli su u veoma lijep restoran i namjeravali su pojesti veliki desert od čokoladnog moussea; dječak se tome veoma radovao. Iznijeli su desert uza svu pompu i stavili su ga na sredinu stola, davši svakom od njih žlicu da s njom jede. Razrogačio je oči, nasmijao se, pružio ruku, povukao je desert k sebi i započeo je jesti. Samo je sjedio i jeo pa je konačno majka rekla: «Znaš li što znači biti neustrašiv?» Spustio je žlicu, namrštio se, pogledao ju i rekao: «Da, znam.»

«Što misliš da to znači?», upitala ga je. On na to odgovori: «Vjerujem u sebe!»

Dijete staro četiri godine. Njemu je neustrašivost značila baš to.

Zaharijina izjava bila je veoma jasna. Ova djeca vjeruju u sebe. Ako im pokušavate reći da čine nešto loše dok vjeruju u sebe, znaju da ne znate o čemu pričate. Tako da savjetujem roditeljima da postave granice, ali bez govorenja svojoj djeci da nešto ne čine.

Umjesto toga recite: «Ali zašto mi ne objasniš zašto to želiš učiniti. Sjednimo i razgovarajmo o tome. Što misliš da će se desiti? Igraj se malo sa mnom. Što misliš da bi se desilo da si to učinio?» Kad vam dijete kaže što misli da bi se desilo, upitajte «U redu i kako bi to riješio?» Zatim će vam reći kako bi to ono riješilo.

Morate tako postupati s indigo djetetom inače neće sudjelovati - osim ako nemate indigo humanista, jer uopće neće htjeti razgovarati o tome.

Ne možete ovoj djeci «govoriti s visoka». Učinite li to, pljunuti će vam u lice. Oni ne poštuju ljude na osnovi njihove dobi ili bora na licu. Morate zaslužiti poštovanje indigo djece.

- Što nismo ovdje spomenuli a željeli biste da čitatelji znaju o toj djeci?

Mislim da bih rekla: «Samo ih slušajte.» Slijedite svoje srce i prestanite s autoritativnim pona­šanjem. Neka vam djeca kažu što im treba. Zatim im recite zašto im to ne možete dati ili zašto je dobro da to imaju. Doista, samo ih tre­bate slušati. To je sve. Ova indigo djeca veoma su otvorena.

Zlostavljate ovu indigo djecu a ona će otići u školu i reći učitelju, ili će nazvati policiju. Sigurno ste čuli za mnoge slučajeve tijekom zadnjih godina kad su dvogodišnja i trogodišnja djeca spasila svoje roditelje nazvavši policiju ili slične stvari. Ako se zlostavljaju ovakva djeca, ona će se automatski obratiti vlastima. Oni će to učiniti, a mi ćemo se zbog toga uzrujati.

- Volim nas nazivati duginim mostom obzirom na to gdje se mi nalazimo glede njih.

Mislim da je to istina. Zovem ih. mostom iz treće u četvrtu dimenziju. Treća dimenzija je razumna dimenzija, dimenzija razmišljanja. Četvrta dimenzija je dimenzija bivanja. Ovdje razgovaramo o ljubavi i časti, o miru i sreći i svemu tome, ali rijetko kada to provodimo u djelo. Sve više napredujemo. U četvrtoj dimenziji to ćemo doista i činiti, i počinjemo shvaćati da je rat besmislen i da pokoravanje nekoga jest samo drugi oblik ubijanja samog sebe. Ova djeca to već znaju…!

Čula se grmljavina iz daljine, i prve kapi kiše već su pale. Prije točno godinu dana držala je zadnji put svoju tekicu rukama. Onda je čitala Celestinsko proročasntvo, J. Redfielda i bavila se uvidima. Zadnji u bilježnici označen je šesti uvid sa pitanjem "Tko sam ja". Odgovor još uvijek nije bila našla, no čini se kako je to više niti ne zanima. Prošlo je već nekoliko tjedana od kada je odlučila krenuti sa Carlosom Castanedom na "Put u Ixtlan", baviti se rekonekcijom, baviti se učenjima don Huana i doći do grupe koja se bavi tensegrityem. Krenula je sanjati, svjesno, budno sanjati. Bavila se brisanjem osobne prošlosti, dizale su joj se slike nekih mjesta, ljudi, događaja za koje skoro više nije niti znala da postoje. Udisala je svoju energiju, izdisajejm vraćala tuđu. Više joj neke stvari nisu bile potrebne. Zahvalila im se i krenula otpuštati. No, nešto je propustila. 

Stiglo ju je novo iskustvo. Netko joj je uporno pokušavao objasniti kako živi i kako bi uopće trebala živjeti, što je dobro a što loše...netko joj se prijetio jedinim životom kojeg je imala. Bila je divlja. Na trenutak se sjetila Coelhove Veronike i poželjela umrijeti.. vjerovala je da je jedini ispravan život, onaj koji se svjesno živi, onaj koji nitko ne namće..onaj koji se vodi instinktima, ljubavlju, ispunjen svrhom. Bila je u pravu! Samo to i jedino to je život. Bila je topla, bila je hladna, poželjela ponovno biti crna, pa opet plava. Bujice riječi, osjećaja, izjenjivale su se iz trena u tren. Na trenutke je bila ispunjena ljubavlju, suosjećanjem, strpljenjem, oprostom, a na trenutke puna gorčine, bijesa, agresije, straha..

"Zašto bi svijet bio onakav kakav ti misliš da je? Tko ti daje ovlaštenje da to govoriš?" (Put u Ixtlan, Carlos Castaneda)

A onda je pročitala: "Ratnik nikada ne okreće leđa moći, a da se prethodno ne iskupi za sve usluge koje je primio... Ne možeš napustiti ove usamljene planine a da im se prethodno ne zahvališ".

Taman kada je poželjela napustiti Castanedu jer joj se činilo da joj ništa ne daje, beskrajno mu se zahvalila. To je to! Nedostajalo je zahvalnosti!

Rekonekcija je dobila smisao... Meni moje, tebi tvoje, Namaste!

Ljubav se vratila, želja se vratila, čežnja i strast bili su tu. Okrenula se mirno na drugu stranu i nastavila sanjati.. On je bio tu, u svakom trenutku, u svakom njenom dahu!

Sačuvaj neosjetljivost i ne zatvaraj oči pred strahom...shvatila je!

Izabrala je veći kamen, tik do mora. Zapalila je cigaretu i duboko udahnula. Mogla je osjetiti sol u ustima, miris njega, miris mora.. Udah, izdah, rekla je: More, hvala ti!

Beskrajno, široko, snažno, moćno duboko more! Kako li je samo mogla zaboraviti zahvaliti se onome što joj daje toliku snagu, što je hrani, budi, smiruje i beskrajno voli..ono što sama bezuvjetno i beskrajno voli.

Upijala je Sunčevu sjvetlost i osluškivala šum valova, koji su se razbijali o stijene. Napokon bila je svoja! Besrkajno otvorena, zaljubljena, duboka, topla, snažna, tako moćna.

Nije bio tu, no osjećala ga je cijelim svojim bićem, svojim fizičkim tijelom, svakim dahom. Šaputao joj je kroz valove, smiješio i mazio zrakama Sunca. Bio je tu! Zaljubljeni, sjedili su jedno pored drugog, i tek ponekad bi im se pogledi sreli, tek ponekad bi im se ruke dotaknule dok su tražili plosnate kamenčiće i kao djeca radili žabice. Mogla ga je vidjeti i osjetiti, u svakom trenutku, njegove ruke oko sebe, njegov miris, dah, dubok pogled koji je uzima cijelu i od kojeg joj staje dah.

Ponovila mu je, to nije ništa drugo, nego čista energija.

Rekla mu je: ne moraš znati, ni razumjeti, samo osjetiti.

A sad pomisli: ja sam Ljubav, ja jesam Svjetlost! Ljudi su prolazili, dolazili, odlazili, tek bi se poneko zaustavio, pogledao prema pućini i kratko komentirao: brrr, što je danas voda hladna. On bi tada pitao: kako? Oni nas ne primijećuju, a ni voda nije hladna.

Rekla bi mu tada kratko: to je zato što žive u iluziji, ne vide sebe, kako li će tebe. To je zato što nemaju iskustvo, to je zato što su samo o nečemu čuli, jer im je netko rekao, to je zato što su slušali vremensku prognozu i sami ne osjećaju..to je zato što se boje. Čega, koga? Svoje vlastite sjene, samih sebe! Šteta, ljudi bi sve mogli znati, sami od sebe, iz sebe, samo kad bi htjeli... to je zato što misle, pretpostavljaju, osuđuju, prosuđuju...i samo misle da je voda hladna. To je zato što još uvijek čvrsto spavaju!

Peti uvid: Ja jesam Ljubav, Ljubav u meni, Ljubav oko mene!

"Pazi dobro, ma što radio sada, ovog trenutka, možda je to tvoje posljednje djelovanje na Zemlji. Možda je svaki tvoj pokušaj posljednji okršaj. Nema nikakve sile na svijetu koja će jamčiti da eš živjeti još jedan minut duže." (Put u Ixtlan, C.C.).

Kako je moguće da ljudi trate vrijeme na tuđe živote, umjesto da sve napore i sile ulože u svoj!?... a onda, stoje na nečijem grobu i oplakuju...sebe!!

Protiv nečije volje ne možemo, niti utjecati na tuđe izbore, no svoju svjesno i namjerno možemo usmjeriti u pravcu ljubavi, razumijevanja - znanja, suosjećanja, mudrosti, zahvalnosti, oprosta.

"Prihvatiti odgovornost za svoje odluke znači da je čovjek spreman umrijeti za njih... Nije važno kakva je odluka. Ništa ne može biti više ili manje ozbiljno od bilo čega drugog" (Put u Ixtlan, C.C.)

NIKAD NE ODUSTAJ OD SVOJIH SNOVA! - potsjetila je samu sebe... Maktub – slijedi znamenje...slike, blicevi, tek pokoja rečenica...sjetila se svega, znala je sve..put kojim je krenula ponovno je bio osvjetljen!

Oh, napokon sam shvatila što mi don Huan i Castaneda cijelo vrijeme govore – piši..kad si dobro – piši, kada si loše – iako samo misliš da si loše, i opet piši, kad očekuješ – piši, kad imaš pitanje – piši, kad tražiš – piši, kada se želiš nekome zhavaliti – piši! Možda ne voliš govoriti ili pisati, no ako si u tome dobra, i imaš smisla, čini to.. Čini ono u čemu si dobar i za što imaš smisla - za sebe..a možda pomogneš i drugima!

Napokon, dobro se osjećam. Ljubim i grlim..te, tebe čitatelju! Namaste!

"Svaki zastoj na putu promatrajte kao krivulju na spirali učenja, koju morate proći da bi postali ono što želite"

Izabrem li ono što mi se ne sviđa, napravit ću novi izbor! Ja sam slobodna i to mi se sviđa!

Ovo je novi dan i ja ga radosno pozdravljam!

Om Namah Shivaya

Godinama je govorila kako želi napisati knjigu. Knjigu koja bi bila kao neka njena sabrana djela…da li sve to zajedno ili odvojeno, nije bila sigurna. Znala je samo da silno želi napisati priču. Priču koja je bila njena, priču  koja je bila svakog čovjeka kojeg je srela, i onog kojeg nikad u životu nije vidjela. Vjerovala je da se sve događa s razlogom, no nije bila sigurna kojim razlogom…neka iskustva su dolazila radi puke znatiželje, neka radi iskušenja, neka jer je tako bilo zacrtano, neka da bi nešto iz njih naučila, neka jer…ih je jednostavno sama prizvala, dozvoljena ili zabranjena.

Svaki put se čudom čudila, svaki put je ponovno letjela…čak je pomišljala kako za drugo, osim za let niti nije.. Tješilo ju je poznavanje "tajne" i pregršt knjiga i tečajeva koji govore samo o prividu i iluziji.. Počela se zanimati za masone i iluminate, tražila je opravdanje za većinu svojih postupaka, iako je znala da ta ista "tajna" govori kako je sama za sve u svom svijetu odgovorna.

Nije vjerovala ili je slijepo vjerovala…nikad nije bila sigurna..

Znala je sa sigurnošću dvije stvari: da želi napisati priču, i da je silno u Svemir zaljubljena!
 
Odakle da počne, uvijek se pitala…a onda je odlučila sabrati sva svoja djela…zvala je ljude o kojima je ponekad pričala, tražila dozvolu za objavljivanje njihovih imena, ili ne…molila i prizivala Anđele da joj pomognu u naumu i silno, silno voljela!

Krenula je unatrag, inspirirana Veronikom od Coelha, zamišljala je likove iz bajki, vizualizirala umjetno stvoreni stvarni život, kakvog je ona zamišljala, prizivala isto, zanemarila pojam iluzije i uživjela se u ulogu, samo njoj znanu…
 
Zanemarila je sve oko sebe, svakog, i svačije riječi i geste…no na sebe je jako pazila..to se uklapalo u njenu idealnu sliku o sebi i svom svijetu… Princeza na zrnu graška, princ na bijelom konju – to je bila polazna točka svih ljubavi i svih njenih razočarenja. Drugo za nju nije postojalo.

Imala je iskustva, i znala je da je sve moguće, da negdje postoji, samo na koju stranu krenuti…znala je da će uspjeti samo ako bude dovoljno jako željela…što? Napisati knjigu? Znala je da će uspjeti samo ako dovoljno jako bude željela sve, samo ako dovoljno jako bude željela ljubav, samo ako dovoljno jako bude voljela…. Sama sebi uvijek je bila dovoljna, morala je!

Znala je da se mnogi boje te njene jake ljubavi, tog jakog osjećaja, znala je da plaši svoje najbliže, no to nije mogla izbjeći…to je izviralo iz nje, vrištalo na sve strane. Mogla se lagano smiješiti, mogla je tiho hodati, mogla je ispod glasa govoriti, ljudi su je se bojali… Mir u njenoj blizini postojao je tek kad bi se zatvorila, kad ne bi osjećala, ili barem kad ne bi osjećala ljubav…no to nikad nije dugo trajalo. Nije bilo moguće. Taman kada su svi pomislili, napokon i ona je mirna…ta ista ona nešto bi pronašla, psa, leptira, njega…ili jednostavno ljubav! Njena misija je bila voljeti! Njena misija je bila biti voljena.

Sjetila se, zapravo uvijek se sjeti dijaloga svoje Učiteljice i nje, priče o duhovnosti i ljubavi…no nikad se nije sjetila čemu je ta priča…ustvari nikad nije osjetila da je ta priča, taj dijalog bio upravo za ono doba kada se i odvijao (negdje ispod u nekom od postova postoji priča)…sad je znala da je dijalog uranio. Dijalog je bio općenit, dijalog je bio za određeni trenutak, no ne onaj, već trenutak kad napokon odluči napisati priču – kako ju je voljela zvati, knjigu sabranih djela. Dijalog se vodio o njoj i njemu…no ne o njemu, već o nekom drugom.. Dijalog se vodio o njenom poslanju i odabiru posla, misije, no ipak ne o onom poslu, već o drugom… Možda baš o ovom, napokon.

Ipak, ona je umjetnik bila, ostala...samo umjetnik, indigo! Ipak, sve što je radila pretvarala je u umjetnost. I obično pranje prozora bila je savršena umjetnost, ispunjena ljubavlju, vrijedna divljenja. Čak je spomenula da bi roletice na poslu oprala..mislim da je nisu baš najozbiljnije shvatili, da, nisu je upoznali. Poznanstvo s njom zadire ispod površine. A samo površina - sigurna je!

Tako žarko je žudjela da netko primijeti, prihvati njen pogled na svijet..tako žarko je željela da upozna nekoga tko poput nje gleda na svijet..svijet pun divljenja u svakom trenutku na svakom koraku.. No treba se znati diviti sivom, užeglom asfaltu...

On je dobar, i on se na svoj način trudio, silno se trudio, vjerovala je…no ona je htjela nešto drugo… I ona se trudila, silno se trudila da prihvati i pohvali njegov trud, da prizna njegova ostvarenja, da ga podrži..da bude tu. Rekla joj je Učiteljica, ponavljala nekoliko puta: on će uvijek biti nekoliko koraka iza tebe. No budite jedan drugome Učitelj i Učenik. To je u redu..no nešto je jako nedostajalo. Nedostajalo je Jednosti - sada zna.

I...nije joj uspjelo, nije bilo posebno. Imala je iskustva i znala je što i o čemu priča…tražila je ono nešto što je po putu izgubila, ne bi li zadovoljila norme i tuđa shvaćanja…u stvari lagala je..bojala se da će ostati sama… Silno se bojala Hesseove ili Bachove rečenice u jednoj od silnih pročitanih, progutanih knjiga: lako vama normalnim ljudima, mi duhovnjaci uvijek ostajemo sami…

Nisi sama rekao bi, samo se u to uvjeravaš.. No na svako pitanje imali su različite odgovore. Ne, u psihologiji se ipak samo sličnosti privlače.

Ljudi su govorili, iako je znala da ih ne treba slušati, jer ona živi svoj život, njih neće biti nigdje kada joj bude potrebna podrška. Ljudi su govorili…ljudi su govorili….a nju je ulovila panika… Dugo nije osjećala…napokon barem je našla pokoju dodirnu točku.. Budu li se potrudili, biti će ih i više. Nije ih bilo više. Ostali su i bez onih, tih dodirnih točaka. Bilo je kasno… On se i dalje trudio, no ona više nije imala snage.

Naizgled se činilo da joj je stalo, zato što je noći i noći plakala…samo naizgled plakala je s njim, rekla je da plače zbog njega… u stvari, plakala je samo zbog sebe, zbog svoje neispunjene želje, svojih neispunjenih snova, zbog svoje pomislila bi nesuđene ljubavi. Ne, nije se sažaljevala, ni najmanje….samo je postala prilično pasivna i lijena, kao da je prihvatila da je životu samo sjena. Plakala je jer nije mogla, nije znala lagati, nije znala glumiti…uvijek je bila loša glumica. Plakala je jer je bila sama i usamljena, plakala je jer mu se nije mogla zahvaliti, jer nije znala za što da mu se zahvali, jer on nije bio ono o čemu je oduvijek sanjala…ono što je i proživjela, ono za što je znala da negdje postoji… Njegov trud za nju nije bio trud, bilo je nešto što je sama činila svakodnevno i davala svim ljudima bezuvjetno…iako on to nije tako vidio, jer mu ona nije mogla biti zahvalna. Barem je tako govorio...lagao je ponekad, možda i često.. no s tim se nije mogla boriti. Ipak radila je dugo na "istini"..."morala" je odustati!

Možda je znao da ne plače zbog njega, možda je zato na njene suze okretao leđa. Možda se onda ipak nije trudio!?

Postala je nestrpljiva. Nije mogla više razmišljati kako će se možda opet inkarnirati i vratiti ili napokon sresti srodnu dušu…jer sve se činilo kako u ovom svijetu za nju više nema ničega..gubila je volju. Satima je sjedila ponekad plačući, ponekad sanjareći u zadimljenoj kuhinji, ispijajući po tko zna koju šalicu kave, pušeći već drugu kutiju cigareta, na pola slušajući radio, a na pola…mrzeći svaki centimetar prostora oko sebe, prljav, zapušten, hladan…ništa joj više ni je bilo važno. Čak i da se potrudi, mislila je, silna želja da onaj ugođaj i upaljenu svjećicu s nekim podijeli ostat će samo jedna u nizu neispunjenih želja. Nije mislila, znala je, iskusila je. Svaki centimetar stana uredila je s puno ljubavi, svaki detalj za sebe i sve oko sebe.. Bila je uredna, našminkana, dotjerana..bila je...

Sve joj je više išlo na živce..poništavala, nulirala je ljutnju i molila za ljubav. Ljutila se na sve što se događalo u svijetu..na potres u Japanu, codex alimentarius, uporabu antibiotika, chamtraillove, tarot preko skupog telefona..laži i strahove...ljutila se na sebe, na druge, na njega, nju..i nju…Bila je ogorčena, frustrirana, nerviralo ju je sve što je površno, užasavala se priča o sapunicama, dnevniku, nekom članku u tisku…užasavala se svega što nije dublje…užasavala se matematike, fizike i bilo kakvog računanja…bježala je od bilo kakve komunikacije koja objašnjava što se i kako "mora", što bi bilo najbolje…kako je netko tamo ili nije...kako bi trebalo živjeti…izbjegavala je pogled u novčanik i zadovoljavala svoje hirove na sve moguće načine…da, gledala je BB, gledala je "Velikog Brata", kao što je radila umjetnost..gledala ga je kroz kadrove, white i black balance, rampu i sl.

To nisu bili hirovi, tako su ih samo drugi zvali. To su bili neispunjeni snovi, čak niti približno..ne ispunjena stvarnost…čak ni ona zakonski regulirana..

Bila je očajna, i samo je htjela napokon napisati knjigu, možda time nekome pomoći, da ne učini istu grešku, ili barem da uoči kojim putem ide, pa ako je potrebno da zaokrene!

Nikako i nikako se nije mogla nositi s tim da svi imaju pravo izbora koliko joj se god činili ne baš mudri…bilo joj je bolno gledati svaku dušu koja pati… Složila se u jednom sa svojom sekicom: lako reč'!

Bila je rječita, intuitivna s poprilično teoretskog znanja.. No kako isto na svoj svijet nije znala ili htjela primijeniti?

Kako je lako bježati, kako je lako povući se.. A najlakše za ne djela ili manje doba djela pronaći alibi. Kako je lako prebaciti odgovornost na "loše" okolnosti ;-)

Postala je gruba, hladna, teška, samo kritična i kritična…pofarbala je kosu u crveno. Već je jednom bila crna, htjela je biti usklađena…opaka, jaka…a u stvari je samo htjela je biti topla, mekana, suosjećajna, ispunjena, zaljubljena – sve ono što je u stvari sama bila! Sada je i plava i crvena - već pomalo usklađena... A kako se bojala biti topla, zaljubljena, ranjiva..za pet minuta bila je spremna reč': ma ni najmanje me nije briga!

Pisala je: nakon dugo vremena ponovno sam počela pisati...naoko iste priče, samo drugi ljudi, druga mjesta, drugo vrijeme..iako vrijeme, što je to? Noć-dan, Svjetlost - izostanak Svjetla..vrijeme..

Rekla bih ni drugi ljudi, niti druga mjesta..samo malo uzbuđenja, i vraćam se svijete tebi.

Evo me opet, vrtim se u krug sa željom da ovaj bude malko veći, da završava u ničemu, baš kako je i počeo u  ničemu, da počinje iz svega i završava u svemu!

Razgovori s Bogom…divan dijalog, obećavajuća priča, koja kaže da nikad nije kasno i da je sve moguće. Da li je uistinu!?

Rekao bi "svaki korak je bolji od stajanja na mjestu", rekao bi " Samo mijena stalna jest", nekako dvije skoro kontradiktorne tvrdnje..mislim ako samo mijena stalna jest, ona nema stajanja na mjestu..ili? Makar, svakako rekla bih da baš ti, stojiš već duže vrijeme na mjestu, oprosti, znam vrijeme ne postoji..a ima promjena i u tvom životu..npr. promijenio si posao..očekivanja...no... A, ja, ja sam se umorila glumeći pokretač, alternator, kažu dinamo ili!? Doza humora mi nikad nije nedostajala.

O, ne, opet osuđujem, prosuđuje..da pođem od sebe: promijenilo se: na livadi psi više slobodno ne trče, napravljen je park za djecu, a na ostalim zelenim površinama postavljeni su znakovi sa zabranom za pse...zanimljivo da dvonožna stvorenja smiju obavljati nuždu na livadama, a životinje ne.. Čekam da zabrane pticama da obavljaju nuždu po tuđem privatnom vlasništvu. Ne samo da stalno perem auto, već od kiseline strada i lak, boja... a tek što mačke naprave nered kad kopaju po smeću koje je čovjek nemarno ostavio iza sebe, oko sebe..ili ljudi kad bacaju hranu pticama, i istim tim mačkama, gle od nekud štakora...a vrana više nego stanara u kvartu...

Dalje, promijenilo se što...više ne radim kao grafičar, niti RCO, niti mixer slike, ne slikam i ne slažem iste boje i slike, sad slušam riječi, pretačem ih u slike, i upisujem iste riječi, složene rečenice. Wow!

Cijena benzina više se ne mijenja utorkom, već kad gazda kaže ;-) Akcije cijena i proizvoda u dućanu ukazuju na poskupljenje, pa prvo dignu cijenu, onda napišu akcija, i nakon akcije, kao vrate cijenu na staru, novu veću cijenu...

Imam problema sa zubima, rekla bi Louisa L. Hay: odluke - ma da, pravo čudo! Kičma, noga..kažu išijas me ponekad muči, sve knjige, odgovaraju, leđa i noge - kretanje, nekim čudom opet pokretač.. No sve ipak ide, pa stane...prividno ide, i još prividnije stoji.

Oni moji krugovi i koraci nisu baš nešto dugi i veliki proteklih godina...a kažeš i dalje : samo mijena stalna jest.

No silna želja nije izostala. Morky, promijeni: silna želja uvijek je i svemu prisutna. Promjena u meni - silna želja sve je veća. Hvala ti Sunce što sam silno zaljubljena, što mi je ljubav u istoj mjeri  uzvraćena.

Nakon dugo vremena eto me tu, sam. Dišem, pišem, osjećam, živim..ljubav prema sebi, prema Svijete tebi.

Kupila sam kemisku na kojoj piše: Think pink! Oprosti, ti si mi je kupio...i na pokon sam shvatila o čemu je još prije koju godinu Učiteljica s Lampicama govorila. Nije me bilo taj dan, mislim fizički, a dušica ružičasto nije mogla prihvatiti. Sada, već neko vrijeme mislim u bojama..pomalo se kreće, ili..rekao bi Galileo - Ipak se okreće..možda pokreće!
 

Think pink!


Iz ljubavi u ljubav, s ljubavlju Vaša Morky!

I  moje potvrdne izjave, afirmacije: Ja sam napisala knjigu. Moja knjiga je tiskana u tisuće primjeraka. Baš sam započela novu knjigu. Moja je ljubav beskrajna i bezuvjetna. Ja jesam ljubav. Ja volim Vas, a vi, što ćete drugo negoli voljeti mene!

Hvala ti, hvala tebi koji si učinio sve i ništa posebno, no probudio si i potaknuo ono nešto u meni, inspirativno, ispunjeno...ljubavlju i Svjetlošću!

Hvala ti, hvala tebi, tvojoj igri ili iskrenosti, prividu ili stvarnosti..tebi tko god i što god da jesi...ionako ničega nema, i svega ima...ionako jedino što ima, ima Jednoga!
 

Namaste!

"Rađamo se pospani, rastemo mjesečareći, zatvorenih očiju se ženimo, sneno odgajamo djecu, umiremo bunovni, bez da smo se ikada stvarno probudili i dotakli ljepotu življenja, kaže Anthony De Mello. A vi ga demantirajte!

Koliko nas prolazi kroz život, kao u snu? I ne primjećujući da čvrsto spavamo... Pa ipak, svi mistici, kojoj god religiji ili svjetonazoru pripadali, slažu se u jednom: da je sve dobro. Sve je dobro. Čak i dok vlada kaos, čak i kad se sve raspada, čak i dok snivamo, sve je zapravo dobro. Čudan paradoks.

Pa ipak, većina nas nikada ne uspije osjetiti i iskusiti ljepotu življenja jer smo utonuli u dubok san. Ponekad spokojno sanjamo, katkad se nađemo usred noćne more. Evo, sjetite se stare priče:

Muškarac zalupa na vrata sobe svoga sina. "Ivice", kaže, "probudi se!"

"Neću, tata", odvrati Ivica.

Otac podigne glas: "Ustani, moraš u školu!"

"Neću u školu", kaže Ivica.

Otac ga upita: "A zašto?"

"Imam tri dobra razloga," kaže Ivica. "Kao prvo, škola mi je dosadna. Kao drugo, svi učenici mi se rugaju. A treće, mrzim školu."

Otac mu uzvrati: "Dobro. A sad ću ja tebi reći zašto moraš u školu. Prvo, to je tvoja dužnost. Drugo, jer imaš četrdeset i pet godina. Treće, jer si ti ravnatelj škole!"

Probudite se! Probudite se! Odrasli ste.

Niste više bebe da po cijeli dan samo spavate. Probudite se! Izvucite palac iz usta. Pustite tu plišanu žirafu koju tako grčevito držite!

Priroda kiše je uvijek ista...

Većina ljudi tvrdi kako želi izaći iz dječjeg vrtića, ali ja im ne vjerujem. Ono što zapravo žele jest da im popravim potrgane igračke. 'Vratite mi moju ženu. Hoću da me opet voli! Vratite mi moj posao. Hoću natrag svoj lijepi ured! Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh." To je ono što želimo: svoje igračke. Sve je u tome.

Čak će vam i najbolji psihijatri reći da ljudi koji ih posjećuju ne žele biti izliječeni. Traže samo olakšanje. Izlječenje bi bilo previše bolno. Buđenje nije ugodno. Čoveku je tako fino i toplo dok leži u krevetu, a buđenje ga uznemiruje.

Zato mudra osoba ne pokušava probuditi ljude koje susreće. Nadam se da ću i ja biti mudar, i ne dizati buku. Ne pokušavati vas probuditi, ako još spavate. No, jeste li budni ili spavate, to se mene zapravo ne tiče, iako vam povremeno kažem: "Probudite se!"

Na meni je da produžim svojim putem, da plešem svoj ples. Prihvatite li korak, dobro je. Ne prihvatite li, opet dobro. To je vaša stvar.

Kao što kaže stara arapska poslovica: "Priroda kiše je uvijek ista, pa ipak od nje raste trnje u pustinji i cvijeće u oazi."

Anthony De Mello,  preuzeto sa www.mediapositiva.hr/Default.aspx

Iz nekog sasvim osobnog razloga..sjetila sam se molitve, zahvale i sličnih pojmova...samo naoko sličnih, i pronašla...

"Nećeš imati ono što tražiš, niti možeš imati što želiš. To je stoga jer je sam tvoj zahtjev izjava neimanja, a tvoj izirčaj da želiš neku stvar, djeluje samo zato da stvori to određeno iskustvo - željenje - u tvojoj stvarnosti.

Ispravna molitva, stoga, nikada nije ponizno preklinjanje nego molitva zahvalnosti.

Kada zahvaljuješ Bogu unaprijed za ono što si odabrao iskusiti u svojoj stvarnosti, ti zapravo priznaješ da je on tamo...zaista. Zahvalnost je stoga najsnažnija izjava Bogu; potvrda da sam Ja odgovorio čak i prije nego što si pitao.
Stoga nikad nemoj ponizno moliti. Cijeni, poštuj."

N.D. Walsh, Razgovori s Bogom, knjiga 1, str. 21

Namaste

Hmmm, dugo nisam pisala, nije da nisam imala želje, ljubavi, ideje, inspiracije, novih saznanja ili iskustava...već, jednostavno, nije mi se dalo..ili, nisam dala sebi..ono što mi je tako dobro, što toliko volim!

I klik..jedna osoba, jedna riječ, jedna knjiga ...evo me opet!
NAMASTE!

„J***  mi se“, naslov je knjige Johna C. Parkin..nisam je pročitala, no naletjela sam na kratak opis knjige, koja je posložena također među ostalom beletristikom, oliti knjigama za dušu...
„Počnete li izgovarati jebe mi se kao neku modernu magičnu mantru, promijenit ćete svoj život. Reći jebe mi se je oslobađajuće. Naučite činiti ono što vam se sviđa; ignorirati ono što vam svi govore i krenuti vlastitim putem naprosto je sjajan osjećaj. Koristite ovu mantru i osjećat ćete se odlično“

Radeći posao  - koji sam godinama pokušavala raditi (u medijima)...kažem pokušavala jer mi naprosto nisu dali da samo, jednostavno, radim, u društvu egotripičnih, frustriranih ljudi željnih samodokazivanju, što sam i sama bila i još uvijek vjerojatno većim dijelom jesam (iako izabirem reći da taj posao obožavam kao posao, osjećam se odlično, ništa mi nije teško, sve mogu pregrmit, jer se nakon radnog vremena osjećam sjajno, korisno..), ne bih li se uklopila i stopila s onime što zapravo nisam, i što mi se nikako nikad nije sviđalo, zaboravila sam što ustvari znači biti čovjek, duša, ljubav, ljepota..no naučila sam puno drugih stvari.. Biti gruba, hladna, ljuta, razočarana, povrijeđena..bijesna..i još ponešto o čemu malo kasnije.

Naučila sam također gomilu riječi koje ništa ne znače do kako bih rekla, sirovo i prosto, hrpa ljudskih organa, stvari, predmeta iz pokućstva, imena nekih biblijskih likova, da kuja možda ipak nije pas i sl.. No sjetila sam se nečeg što vrlo često zaboravim: RIJEČ JE SAMO RIJEČ DOK JOJ MI NE DAMO ZNAČENJE!

Pokušavajući pronaći druge izraze i riješiti se gomile nepotrebnih riječi koje ništa drugo ne čine osim što bespotrebno troše enrgiju naletjeh na moje veliko oduševljenje na ovaj naslov knjige, i sjetih se da to sve nije niti važno..da je to samo još jedno trošenje energije upravo na gomilu tih i takvih ljudi, tih događaja baš na način i u trenutku kada to „oni“ traže ?

I opet ostadoh sama, no sama sa sobom, olakšanom dovoljno da mi se ramena opuste..s još jednim iskustvom, obogaćenim znanjem, razumijevanjem radeći opet na prihvaćanju i oprostu.

Kako je to ustvari izgledalo, opisat ću na način da vam ispričam koliko je moguće preciznije i kraće sadržaj jednog filma, neki dan je bio na televiziji – nisam se sjetila pogledati kako se zove, šteta...

Uglavnom, nekolicina srednjoškolaca je radila u jednom restoranu od čitavog lanca u gradovima... Moto restorana bio je „MI SMO OBITELJ, MI SMO TIM“..ipak, radnici su bili potlačeni, zlostavljani, nezadovoljni...poslodavca se ništa nije ticalo nego samo da vidi osmjeh na njihovim licima..ne smiješ se – letiš..jer oni su OBITELJ... Ako se netko s nekim nije slagao u slobodno vrijeme no unutar iste Obitelji, mogao je biti skoro 100 % siguran da će ga se Obitelj odreći, a ne daj Bože spomenuti da sam ima svoju obitelj...

Eto, i ja sam bila u jednoj takvoj Obitelji, zanemarivši svoju obitelj, nebi li im kad dođe trenutak, pomogla...upravo suprotno, nakon dva mjeseca rada, OBITELJ se odrekla svojih članova i poslala ih kućama bez ijednog novčića...s osmjehom na licu, pregršt zahvala na tome što smo bili Obitelj...

Pukla sam, zatvorila kućna vrata, zamračila sobu i ne izlazila danas točno dva mjeseca... Naime, zašto me to tako jako pogodilo..pa, nisam radila mjesecima, godinu, dvije (tri mjeseca sezonskog posla), čekala sma taj posao od rujna, da bi 09.01. ove godine otišla kući i čekala da mi krenu stizati na naplatu računi koje sam napravila odlazeći u Obitelj...jučer su mi telefon isključili, kruh kupujemo samo ponekad..no kavu i dalje pijem, naravno u mračnoj sobi i za duhan još uvijek skupim...da se i toga odreknem, pa na psihijatriji završim..nebi bilo loše, na teret države ;-)

Čemu će mi to iskustvo? Prestala sam i o tome razmišljati. Tukla sam se po glavi, za sve u svom svijetu sama sam odgovorna i ja sam izabrala – kada, čime, nikako se ne mogu sjetiti, a daljnjim razmišljanjem tonula sam sve dublje.. Možda je i to dobro, napokon pustit..i reći „J*** mi se“

No, imam veliku sreću i zahvalna sam što imam krov nad glavom...ostao mi je internet i doza humora...imam prekrasnu majku, još finiju baku, didu koji nas čuva od gore, dvije divne luckaste sestrične, uju, dva predivna psa i puno prekrasnih ljudi, koji mi možda nisu prijatelji, no zasigurno su divne duše, iskrene i otvorene...da si ne laskaju neki, radi se o članovima „Uniteddogs.com“ i još nekolicini ljudi koje osobno nisam upoznala, a pronašli smo se na tako dobro znanom fejsu ;-)...zašto baš oni? Nany, moja maltezerica od skoro 4 Svjetlosti,  je povukla moju krizu i uz sve s čime se sama nosila, još se bolje razboljela..sada je dobro...NANY JE SADA U POTPUNOSTI ZDRAVA I ISCJELJENA!! , a oni su mi bili velika podrška, pomoć...ljubav!

I na kraju da skinem i ovaj teret sa sebe..lagala sam kad sam jednom zgodom rekla da sam upoznala divne ljude u toj Obitelji...nije istina, nikoga od njih sada nema, niti su se mogli čuti i vidjeti tog trenutka...a ja sam ih molila, tako jako trebala...tako jako nekoga s kim ću razmijeniti i podijeliti iskustva - opet lažem, nešto si po koju površnu poruku s njih čak dvoje razmjenim. Ipak, njihove duše su uistinu divne, većinom iskrene, neiskvarene, naivne..no kao ljudi nisu baš najsuosjećajniji, no takvi u medijima rijetko i prežive...

Opraštam sebi, opraštam njima, opraštam svima...i još jednom opraštam sebi...i opraštam onima koji me ne samo smatraju odgovornom, već i krvivom za sve što se u mom svijetu događa – pa zar se ne kažnjavam sama dovoljno!?

Što se tiče mog privatnog života – nije došao na red :-(, iako vjerujem da je sve vezano i koliko mi se nerijetko ne sviđa i dalje je JEDNO!

I zaključit ću da, opet, vrtim se u krug, no sve se uistinu i vrti u krug, stoga „J*** mi se“...


A sad nešto sasvim drugačije, osobno...

Dragi dida, znaš da ti dugo nisam bila..sve znaš, no ipak, poželim često popričati s tobom. Još uvijek mi  je teško doći sama, pa ću ti na ovaj način ispričati ponešto. Baka mi je rekla da je čokolada još gore, vrijeme nam ide u prilog...dok ne sakupim za drugu. Htjela bih te zamolit da ne budeš tužan, iako mislim da nisi tužan, već jako ljut, razočaran, svime što mi se događa..no nemoj biti ni ljut, tako mi je samo još teže...znam da si bio ponosan na mene, i žao mi je što sam te razočarala...vjerojatno bi rekao da nisam ja kriva, no ipak...
Hvala ti što čuvaš baku, često priča kako je nešto sanjala i to se dogodi, a onda je ja uputim na snove..govoriš joj što treba kupiti u dućanu, potjsećaš što treba učiniti...i, razumijem zašto nisi sve poplačao dok si još bio tu...šta ćeš s tim novcem tamo gore, ovdje je potreban za kruh, čokoladice, salamice...ovdje smo poslani da živimo.. Ipak, voljela bih da se baka malo manje brine..stoga pomozi mi još jednom...

Sada mirnije spavam, pokrenuo se Svemir da me digne..povedi me tamo gdje ću nas sve izvesti iz ove krize!
Prošli vikend, kao što i znaš prvi put smo se svi okupili otkako si otišao...trebalo nam je. No, čuo si, dogovorili smo se da je vrijeme da nastavimo tradiciju... To mi je jako nedostajalo! Ti mi jako
nedostaješ, i ona tvoja ljepljiva pusa, i silne „lovačke“...i štap kojim bi mahao kada bi graknula... I oprosti što nisam bila ustrajna u terapijama koje sam ti radila...bilo ti je bolje, cirkulacija, sjećam se, hvalio si se kako ti ruke više nisu plave..i onda smo stali :-(
Sada te pozdravljam, veliku pusu šaljem...pazi na Lady, i podijeli s njom čokoladu, jako ih i ona voli!
I ja puno volim vas, oboje! Tvoja M1 ;-) najstarija!
 

I prekrasnu čestitku dobijem..i suze mi poteku...sjetim se vas, dragi prijatelji i poželim podijeliti s vama ovaj divan osjećaj...

Slušam badnjih zvona glas, sjetim se prijatelja u taj čas, Bogu zahvalim za sve vas! Nije zima, nisu snjegovi bijeli, no moje vam srce blagoslovljen Božić želi!  

Voli te Morana!

24.04.1931 - 05.07.2009

...5.. bol se vratila..kako da budem slijepa, kako da budem :-( normalna!?